Vlatka: Povratak u tenisice nakon pauze

Iako je pauza od trčanja bila duga, bio je to najljepši period jer je stigao naš Petar. Zadnja trka prije pauze bio je Wings of life u Zadru 2017. i onda stavljam tenisice u zimski san.

Vrijeme je prošlo za čas i u veljači je stigao maleni. Oporavak je išao odlično i plan je bio krenuti negdje u svibnju. Zovem Darka neka piše plan, on je ostao malo iznenađen, ali plan je bio na mailu. Malo sam trčala, malo nisam, došlo ljeto, pa vruće, pa spavam pa ne spavam, pa ovo pa ono, došla jesen, a ja još nisam krenula. Već mi je Istra u mislima ali nikako se posložiti i krenuti kako treba.

Početkom prosinca sam se odlučila priključiti ekipi iz Nu3sporta jer sam vidjela da sama neću napraviti ništa. Iako su oni već bili u dobrom treningu, pomalo sam uz njih lovila ritam i napokon su počeli neki konkretni treninzi. Prijavljujem Istru, žutu stazu, nadajući se da ću uspjeti spremiti tih 40-ak km za ta 3-4 mjeseca. Trening za treningom, neplanirano sam odradila i dužinu od 36 km.

Pišem mail organizatoru da pitam mogu li promijeniti u zelenu. Nije prošlo ni sat vremena i dolazi odgovor da sam prebačena na zelenu, pogledam stotinku, stvarno sam tamo. Redovito trčim, sve ide po planu, ali početkom ožujka završava porodiljni i treba se vratiti na posao. Damir se angažirao maksimalno, ali nisam uspijevala pratiti ritam od 3 puta tjedno, treniram vikendom i jednom u tjednu. Zadnjih nekoliko tjedana sam se osjećala dosta iscrpljeno, ali sam se toliko veselila toj trci da sam odlučila ići koliko god bude išlo.

Došao je i taj dugo očekivani 13. travnja. Na startu more ljudi, svatko u nekom svom filmu, svi se fotografiraju, razgibavaju, naštimavaju. Sat je našao GPS, još par fotki s ekipom, probijanje negdje u sredinu mase i kreće avantura. Kako to obično bude prvih par kilometara pratim tempo grupe i prvu uzbrdicu idem u vlakiću. Osjećam se super, noge idu, sve je odlično. Cijelo vrijeme razmišljam da ne zaboravim piti i nešto grickati. Nakon prvih sat vremena uzimam Corny i žvačem pomalo ulazeći u drugu uzbrdicu. Na njenom vrhu je prva okrjepa, plan je doći za nekih sat i pol i tako je i bilo. Na okrijepi gužva i red za uzeti vodu, vidim da imam još pola bidona, okrenem kartu, piše da je sljedeća stanica već za 5 km i sve je nizbrdo pa nastavljam bez zaustavljanja.

U Butonigi me čeka sestra, punim bidone i brzo dalje. Iako ne volim brda, znam da je tek početak i treba ostaviti snage za kasnije, ništa ne kombiniram nego vrtim u glavi Motovun. I dalje je sve ok, ništa ne boli, idem koliko god ide, prolazim ta dva brda, jedem dva gela i napokon se dočekam pločica i predivnog Motovuna. Na ovoj okrijepi sam se malo duže zadržala, pojela malo sira, smućkala izotonik i lagano dalje ☺ Želja mi je bila doći u Oprtalj oko 16:30, ali već sam prije Motovuna vidjela da neće biti baš po planu. Ali nema veze, mislim u sebi, samo da dođem u taj Oprtalj i nema više toliko brda pa će ići bolje. S toj idejom se penjem prema Oprtlju i jedva čekam da se izravna i da krene druga polovica trke. Opet punim cugu, ali ovaj put se na okrijepi odlučujem počastiti s napolitankama u kombinaciji s čarobnim Ensureom, jako fino i definitivno bolje od gelova. Na nizbrdici izlazeći iz Oprtlja, počinje natezati koljeno.

Baš kad sam mislila kako me ništa ne boli, evo ga. Nisam mogla uopće hodati na dolje, pa sam stala masirati i lagano tapkati dalje. Do Grožnjana je bila kombinacija trčanja i masiranja koljena, ali kao da je počelo ići na bolje. Iako nisam mislila da će mi se to ikad dogoditi, jedva sam čekala onu uzbrdicu prema Grožnjanu da mi se to koljeno malo odmori. Dala sam si zadatak doći u Grožnjan i tamo malo odmoriti i vidjeti što dalje. Najbolja atmosfera je bila upravo tamo, muzika, navijači, osjećaj kao da ulazim u cilj. Popila sam tabletu, napunila bidone i to je to. Sad je ravno, još imam polumaraton i Umag je već izgledao poprilično blizu. Trčim cijelo vrijeme, i već lagano računam kad bi mogla doći do cilja. Koljeno boli, ali odlučujem da ga neću ništa šparati, koliko izdrži, do cilja ću nekako doći.

U Buje stižem po planu, dobro raspoložena, najveći dio je iza mene a još imam vremena do mraka. Opet pada Ensure s napolitankama. Izvadila sam lampu u ruku da bude spremna, gelovi u ruksaku nadohvat ruke i krećem za Umag ☺ Najdraži dio utrke, super se osjećam, imam snage trčati i prestižem ljude. Ljuti me samo to blato u koje stalno upadam pa nikako uloviti ritam. Kako sam skliznula, rukom sam udarila u neko granje i slučajno nešto stisnula na satu, pa mi više ne označava kilometre nego nekakve dionice i to me samo zbunjuje. Srećom, na stazi su bile oznake zadnjih 10, 5, 4,3,2 i 1 km do cilja. Trčim od oznake do oznake, u glavi kombiniram kad ću doći i sve mi se više čini da će želja za devet i pol sati biti ostvarena. Polako se vide svijetla grada, pa se počinje čuti muzika i osjećati asfalt pod nogama. Par zavoja i evo me na tepihu. Ništa ne vidim od reflektora i odjednom medalja je oko vrata. Osjećaj je teško opisati, još će trajati neko vrijeme, možda do sljedećeg starta.

Vlatka