Toro, da li ja imam najtanje noge u Španjolskoj? Šuti i trči Pončo

Emocionalno slomljen nakon teškog razdoblja u životu, odlučio sam promijeniti način na koji jedrim uzburkanim morem koje me okružuje. Jedna od odluka je bila da pokušam svake godine otići bar na jednu utrku malo dalje od Hrvatske. Počeo sam tražiti utrku koja bi zadovoljila moje stroge uvjete.

Pronašao sam zanimljivu utrku na Kanarskim otocima. Utrka se održavala krajem veljače kada kod nas nema zanimljivih utrka. U to doba godine lakše se organizirati, a i zanimljivo je bilo doći iz zime u ljeto i vidjeti ocean kojeg ću jednog dana prejedriti.

Bojao sam se otići sam na novo i egzotično mjesto, pa sam se raspitivao u klubu tko bi ako bi netko išao sa mnom. Nažalost, nije bilo odaziva u klubu, a ni van njega. Zanimljiva mi je bila dužina od 130 kilometara koju sam želio trčati na Kanarskim otocima. U međuvremenu sam doznao da je u Istri na 110 kilometara Državno prvenstvo, pa mi je neplanirano i ta utrka upala u kalendar.

Trener i ljudi koje volim su mi savjetovali da ipak ne trčim dvije utrke od 100 kilometara u dva mjeseca. Inače to ne radim, ali ovaj put sam ih poslušao. Želio sam otići na tu utrku, pa mi je i kraća opcija od 65 kilometara bila uzbudljiva. No, i dalje mi se nije svidjela činjenica da bi trebao ići sam.

Ostala mi je još jedna utrka koju sam planirao u 2018., Polumaraton u Palmanovi. Smislio sam plan da ću se odvesti do Verone 200 kilometara dalje da posjetim dragog prijatelja Nagy Pal Daniela. Dancija nisam dugo vidio, i on je prolazio kroz teške životne trenutke. Htio sam provesti barem jedan dan s njim. Nakon toga bi se odvezao do Palmanove da otrčim polumaraton. Koliko god bio plan sulud, ja sam ga ostvario. Bio je to divan susret dvaju prijatelja. Danci je izgarao od želje da se makne od svakodnevice , a ja sam izgarao od želje da s nekim iskreno popričam. Želio sam Danciju ponuditi više od jednog dana druženja i trčanja po Veroni i na odlasku mi je sinula ideja da bi mogli skupa otići na Kanarske otoke trčati. Ali bio je tu problem financiranja puta. Zanemario sam taj problem i pitao Dancia da li želi i može ići sa mnom. Rekao sam mu da ćemo nekako smisliti kako doći do novaca za put i ako želi da ću sve srediti. Otišao sam u Palmanovu i otrčao tih 21 kilometar.

Danci mi je javio da bi rado išao na Kanarske otoke sa mnom i ja sam ubrzo platio utrku, smještaj i avion. Sve je bilo spremno za novu avanturu. Ubrzo nakon toga se otvorio zanimljiv poslić koji sam ugovorio za Dancija i jednostavno smo riješili financije uz koje je usput i zaradio.

I tako je došao dan odlaska na Gran Canariju. Bio je to težak radni dan. Radio sam do podne, otišao na marendu i nakon toga krenuo na put prema Trevisu pokraj Venecije do aerodroma da se nađem s Dancijem. Krenuo sam s posuđenim Twingom koji ima 20 godina i oko 900 000 km. Vozio sam par sati, Twingo me dovezao bez problema. Našli smo se na željezničkom kolodvoru, izgrlili i krenuli prema aerodromu. Potražili smo parking pokraj obližnjih zgrada jer je parking na aerodromu užasno skup. Pustili smo Twinga na parkingu, ostavili otključan bunker jer se ni ne može zaključati, a u njega stavili ključ, da ga ne bi izgubio na Gran Canariju. Prošetali smo koji kilometar do aerodroma i tako potamanili sendviče što je Danci uzeo. Bili smo dosta ograničeni s prtljagom. Zato smo sve što smo imali pojeli i popili.

Uzeo sam samo jedne Hoke koje će mi biti za sve, trčanje, hodanje, turizam i put, a u torbu sam stavio sklopive štapove koji mi inače služe za bacanje na pod, par majica i hrpu bokserica. Poletjeli smo iz Italije i za 10 minuta smo već prešli šezdesetak kilometara. Bilo je fora putovati tako brzo. Ali svejedno je let trajao dugo i bio naporan. Kada smo sletjeli, trebalo je podignuti ključeve od auta. Tu smo dugo čekali u redu, a nakon toga smo tražili auto na krivom parkingu. Nekako smo uspjeli doći do hostela u Las Palmasu gdje smo bili smješteni. U 3 sata ujutro smo ušli u sobu u kojoj smo bili smješteni, koja je ujedno bila najgora soba u kojoj sam ikad spavao. Prva tri dana nisam baš spavao zbog buke, ali nakon toga sam se priviknuo na užas sobe i buku grada, da nam je na kraju to sve bilo smiješno.

Odmah ujutro smo se uputili u brda Gran Canarije, na dio staze gdje će biti start utrke, s planom da otrčimo do prve kontrolne točke i natrag. Taj dan sam trebao odraditi sat i pol treninga, a na kraju je ispalo 4 sata i poprilično visinske. Ali vrijedilo je jer je staza bila predivna i istinski sam uživao u tom dugom treningu. Po završetku smo otišli u lokalnu birtiju, gdje nam je gazda donio krvavi odrezak od tko zna koje životinje. Bio je sličan onome što jede Fred Kremenko.

Meso je bilo odlično i par pivi nakon je također dobro leglo. Ostali smo dugo u tom mjestu, uživali u pogledu i pričali. Kada smo se vratili u sobu, već je bio mrak. Drugo jutro smo ponovili plan, samo smo išli trčati drugi dio staze. Dogovorili smo se da će Danci ići oko sat vremena uz mene, a onda uzeti auto i dočekati me na 3. kontrolnoj točki koja je bila udaljena oko 30 kilometara. Uzeo sam 2 gela i pola litre vode i nastavio uživati u treningu. Taj dan sam isto trebao trčati sat i pol, ali sam mislio mogu još sat i tako je sve nakon 2 sata krenulo nizbrdo. Ispalo je da do te okrjepne stanice Danci ne može autom, a ja sam potrošio većinu baterije na mobitelu, pa sam ga odlučio ugasiti da imam za poziv ako slučajno Danci ne bude na dogovorenom mjestu.

Dogovorenog mjesta nije bilo, a ja žedan i gladan u neznanju sam produžio dalje. U jednom trenutku sretnem trkača iz Njemačke koji trenira po stazi i ide mi u susret. Pitam ga koliko još ima do točke, a on mi odgovara da ima oko 11 kilometara. To mi je bilo previše, pa odlučim s njim ići natrag, možda mi on može kako pomoći. Ali nakon razgovora, on kaže da je planirao ići trčeći natrag. Dogovorimo se da bi mogli do obližnjeg mjesta koje sam vidio u podnožju brda preko kojeg sam pretrčao i tamo popiti pivu i čekati Dancia. Kada smo došli do mjesta gdje me je Danci trebao čekati, shvatio sam da tu ne može doći autom. S Henrikom iz Münchena sam se sjurio do tog sela koje sam vidio i u međuvremenu smo zvali Dancija da nas spasi. U selu nije bilo ničega, a kamoli pive. Morali smo čekati Dancija gotovo sat vremena.

I tako se moj trening od sat i pol pretvorio u trening od četrdesetak kilometara i preko 5 sati. Sljedeći dan sam trebao odmarati od trčanja, pa smo ostali u gradu i šetali skoro 6 sati. Niti taj dan odmora nije bio uspješan jer sam se umorio više nego dan prije na trčanju. Jedva sam dočekao utorak kada ćemo opet otići iz prljavog grada u brda i trčati. U utorak smo bili malo pametniji i trening koji sam trebao odraditi od sat i 20 minuta sam samo produžio četrdesetak minuta. Nakon treninga smo otišli na odrezak i pivu, a nakon toga preuzeti startni paket i na kupanje u ocean. U srijedu smo opet krenuli trčati po stazi. Danci je otišao s autom do mjesta gdje bi me trebao pokupiti i trčao prema meni, a ja sam slijedio log i trčao prema njemu. Nakon petnaest minuta smijanja i ludiranja po stazi, srećem dvojicu trkača, prilazim im da popričamo jer ja tlačim sve koje sretnem na trailu. Kad sam mu prišao bliže, vidio sam da je to Pau Capell.

Sav uzbuđen što srećem tako brzog Španjolca, pitam ga da se fotkamo, malo popričamo i ja mu se zaprijetim da ću ga sigurno prestići na utrci i da se pripazi jer sam brži od njega. Malo smo se našalili. Rekao mi je da nije na treningu, nego da se fotka i da mu je kolega fotograf. Pozdravili smo se i ja sam otrčao dalje. Zaustavio sam se da spremim štapove u ruksak, kad Pau dolazi i viče da su mu ipak dopustili da trči i projuri pokraj mene. Polako spremim štapove i odlučim stići ga i snimiti filmić kako ga stižem. Otišao je nekih 300 metara nizbrdo, a meni se to nije činilo kao problem. Pomislio sam u sebi, lako ću ga stići. Kad sam krenuo za njim s mobitelom u ruci, shvatio sam da on juri i ako ga želim stići, moram potegnuti brže. Nakon par minuta sam ga stigao i trčali smo skupa dvadeset minuta i komentirali vrućinu i kako mi je baš fora što trčim s njim. Ubrzo sam shvatio da mi je taj tempo prebrz dva dana pred utrku i dopustio mu da danas pobjedi. Nakon toga sam sreo Dancija i rekao mu s kim sam trčao. Na kraju je Danciju moj tempo bio prebrz, pa sam nastavio sam. Kasnije sam sreo još dva trkača, koji su mi vikali da je upravo protrčao Pau. Rekao sam im da ga lovim i da mi na dan utrke neće moći tako lako pobjeći. Nasmijali smo se i odjurio sam dalje.

U četvrtak smo ponovo bili na stazi i to ponovno na početku da testiramo da li da uzmem štapove od samog početka ili kasnije tijekom utrke. Taj dan smo trening produžili samo 20 minuta. Nakon treninga smo otišli u Maspalomas gdje je bilo predstavljanje elitnih trkača i tamo smo se super zabavili i nasmijali tim luđacima koji su slični nama što trčimo po šumi. Dan pred utrku nismo išli u brda i odlučili smo glumiti turiste i odraditi trening navečer uz plažu. Sve je bilo tako lijepo da smo se opet malo zatrčali i poduplali vrijeme treninga.

Došao je dan utrke, probudili smo se malo ranije nego inače. Pojeo sam dva jaja, malo salame i krenuli smo u brda. Dosta puta smo se vozili u brda, ali svaki put drugim putem. Danas smo odlučili ne slušati navigaciju jer mi znamo bolje. To baš i nije bila najbolja odluka jer smo se vozili dosta duže i stigli 20 minuta pred start. Nisam se uspio baš dobro zagrijati. Ugurao sam se u prve redove na startu. Namazan kremom za sunčanje i s dosta umornim nogama nisam se osjećao baš spreman. Krenulo je odbrojavanje, osmijeh se pojavio na mom licu i krenuli smo. Odmah sam se probio među prvih par trkača i držao se prve grupe sve dok nije krenuo uspon nakon prvog kilometra. Tu sam dosta popustio s tempom i prestiglo me dosta natjecatelja. Počeo me je boljeti lijevi list s kojim nikada nisam imao problema. Otkucaji na satu su bili jako niski, a meni je bilo dosta teško. Pretpostavio sam da mi traka ne radi i da koristim monitor na satu koji baš i nije precizan. Sve uspone koje smo Danci i ja trčali na treningu, ja sam hodao. Bilo je jako loše, čak sam pomišljao i o odustajanju radi lista. Bojao sam se ozbiljnije ozljede.

Izvadio sam štapove puno prije nego sam planirao i polako se vukao uzbrdo. Stizao sam natjecatelje iz duže utrke, a mene su stizali trkači iz moje. Na vrhu uspona sam odlučio malo ubrzati, ali nisam išao onako kako bi trebao i kako sam htio. Na spustu sam uganuo lijevu nogu. Sav zabrinut i s malo peckanja u zglobu, spuštam se u Tejedu, prvu okrepnu točku, mjesto koje je proglašeno najljepšim selom u Španjolskoj, udaljeno 11 kilometra od starta utrke. Kada sam stigao, vidim Dancija koji mi viče da sam 37 u poretku, iako sam tu bio četrdeset i neki. Protrčim kroz kontrolu nasmijan i veseo što sam uspio stići do prve točke. Ludiram se i derem dok sam prolazio. Nisam se zaustavio jer mi ništa nije trebalo.

Nakon ove točke kreće težak uspon prema turističkoj atrakciji otoka Roque Nublo i prema okrjepnoj stanici Garanon, udaljenoj 11 kilometara od Tejeda. Počeo sam se zabavljati s računanjem kilometara i uvjerio sebe da ću sigurno bez problema prestići nekoga od prvih 5 natjecatelja jer će netko sigurno odustati. Onda sam računao da među tih 40 koji su ispred mene, njih sigurno 10 je precijenilo svoje mogućnosti i da su oni ubrzo iza mene u poretku. Tako sav pun samopouzdanja sam uvjerio sebe da ako budem jurio nizbrdo, možda stignem još kojeg natjecatelja. Iako sam bio 40-ti u poretku, u svojoj glavi sam bio među prvih 20. S pozitivnim mislima stižem na sljedeću okrepnu stanicu gdje me čeka Danci. Skidam HR monitor s prsa i dajem ga Danciju. Dodaje mi bidon koji pokušavam staviti u ruksak, ali mi baš nije išlo s obzirom na to da sam ga otkopčao. Danci me pita da li želim piti. Odgovaram da želim, a on mi daje Ensure koji zapravo nisam htio. Htio sam vodu, ali svejedno popijem Ensure i zalijem s vodom iz bidona. To mi je bila velika greška koju sam shvatio kasnije. Sav veseo i nasmijan krećem dalje jurti. Ubrzo stajem i spremam štapove u ruksak. Jurio sam dosta brzo nizbrdo i na dijelovima s prekrasnim pogledom zastajem i glumim Tarzana. Prestigao sam dosta natjecatelja u toj dionici.

Nisam bio siguran koliko ih je bilo iz moje utrke, jer sam ih prolazio dosta brzo, pa nisam stigao gledati boju broja. Shvatio sam da sam napravio grešku s vodom i da neću imati dovoljno do sljedeće okrijepe. Trebao sam popiti tabletu soli i pojesti gel, ali bez vode nisam mogao, pa sam popustio u tempu da me ne bi napali grčevi, kojih je bilo dosta na ovim sunčanim stazama. Kod prelaza jedne ceste, nakon vikanja i zavijanja, navijači su pljeskali i derali se. Upitao sam jednoga koliko još do vode, a on mi je odgovorio da imam još 6 kilometara. Bilo je to teških 6 kilometara. Kilometar pred okrjepu sam sreo grupu planinara i pitao ih za vodu. Oni se još nisu ni snašli gdje je voda, a ja sam već zgrabio bocu iz jednog ruksaka i pitao mogu li se poslužiti. Svi su se nasmijali i potvrdili da mogu. Potegnuo sam par gutljaja i odjurio dalje. Stigao sam na okrjepu na koju Danci nije mogao doći autom. Bio sam dosta iscrpljen i žedan. Popio sam skoro litru vode, pojeo gel, tabletu soli, C vitamin i par maslina. Dosta sam se zadržao tamo i krenuo teškim koracima nizbrdo. Sve mi se mućkalo u želucu.

Prvih desetak minuta sam išao dosta sporo, iako sam taj dio trebao juriti. Ali nakon što je tijelo primilo vodu koju sam popio, opet sam trčao dobro. Pogledao sam na sat i vidio kojim tempom trčim. Bio sam dosta brz, tempo je bio 4:15 po kilometru i nije mi bilo teško. Bio sam zadovoljan. Taj dio staze nisam poznavao jer ga nismo prošli na treningu i guštao sam u svakom koraku. Bila je lagana nizbrdica, tehnički zahtjevna i vijugava staza s dubokim kanjonima pored. Prestizao sam neke natjecatelje i bio dosta brži od njih. Koga god bi vidio u daljini, brzo bi mu se približio i prestigao ga s puno bržim tempom. To mi je dalo još samopouzdanja da jurim još brže. Ubrzo sam ugledao sljedeće selo u kojem je bila okrjepa Ayaguares. Trebalo mi je još 10 minuta do dolje. Kada sam stigao na cestu po kojoj sam trebao trčati do okrijepe, ugledao sam Dancija u autu kako traži parking. Doviknuo mi je da za 2 minute dolazi na okrjepu. Bio sam siguran da neće stići. Utrčao sam u okrjepu, natočio vode, malo popio i u tom trenu je stigao i Danci. Pitao me da li mi što treba, rekao sam da imam sve. Onda me pitao ako ću popiti pivu. Pitao sam ga da li je hladna, potvrdio je da je. Otvorio je hladnu pivu, a ja sam se razveselio i popio je na ex. Kako je dobra bila.

Nakon koje minute stajanja u Ayaguaresu, krenuo sam dalje. Ostalo mi je još oko 20 kilometara kroz vrući kanjon presušene rijeke. Danciju sam rekao da sam za sat vremena na sljedećoj točki i lagano opijen od pive polako napredovao prema cilju. Kada sam došao na vrh zadnjeg većeg uspona, sjetio sam se susreta s Pauom koji je i ove godine pobijedio na dužoj utrci i to treći put za redom. Uvjerio sam sebe da kako sam mogao na treningu trčati s najboljim, mogu i sada ići jednako brzo. Nisam bio baš tako brz, ali bilo je dobro. Ugledao sam par trkača daleko ispred sebe i krenuo ih prestizati. Podigao sam tempo i ubrzo su bili iza mene. Na tom dijelu sam prestigao par kao brzih trkača koji su mi se tada činili k’o amateri jer sam ih stizao s lakoćom. Kasnije sam pogledao koliko ITRA bodova imaju i shvatio da su to strašni trkači. Dosta brzo sam stigao do okrijepe kraju kanjona, kojoj se nisam nadao. Zalio sam se ostatkom vode iz bidona i uzeo novu koja je bila ukusna i hladna. Dečki s okrijepe su pokušali izgovoriti moje prezime, ali im baš nije išlo. Podučio sam ih Hrvatski i pojasnio da je slično k’o Modrić, a oni su mi rekli da ja nisam Modrić, nego Mandekić. Očito nisu baš voljeli Modrića. Pitao sam ih kako stojim u poretku i nadao se da će reći da sam u prvih 15 natjecatelja. Oni odgovaraju da nisu baš sigurni, ali da misle da sam 9 u poretku. Iznenađen viknuo sam „u prvih 10 sam! To je super!“. Pitao sam koliko je ovaj ispred mene, rekli su 4 minute, a imam oko 6 kilometara do cilja. Kažem im da ga idem stići i veseo pojurim dalje.

Trčao sam oko 4:15 po kilometru i bilo je dosta teško ići tim tempom, ali ako mislim stići ovoga ispred sebe, moram držati taj tempo. Pa sam stisnuo i nastavio dalje. Staza je bila dobra. Široki makadam s malo rupa od vode, većinom ravno s par manjih hupsera. Ubrzo sam izašao iz klanca i ugledao civilizaciju, cestu, aute i zgrade. Tu sam prestigao jednu curu iz duže utrke i pljeskao joj, vikao bravo dok sam prolazio pokraj nje. Razmijenili smo osmijehe i odjurio sam dalje. Prilazio sam dijelu staze koji nisam poznavao, a trebao je ići kroz sportske terene i parkove do cilja. Ubrzo sam se našao u betoniranom koritu rijeke i u daljini ugledao trkača ispred. Sporo sam mu se približavao. Zaključio sam da je iz moje utrke kad je tako brz. Staza je izlazila iz tog korita rijeke van na parking gdje je bila okrjepa. Tu je bilo nešto navijača koji su mi pljeskali i bodrili me. Protrčao sam kroz okrjepu i staza je opet ulazila u korita rijeke. Trčao sam koliko god sam mogao da stignem natjecatelja ispred mene iako mi se činilo nemoguće jer je do cilja ostalo još nekih 3 kilometra, a on je bio daleko ispred mene.

Ponovno smo izašli iz korita i trčali po asfaltnom dijelu šetnice pokraj igrališta ograđenog zidom koji je stvarao hladovinu u koju sam se ugurao i trčao. Odgovaralo mi je biti u hladovini, pa sam stisnuo još malo i primijetio da se približavam trkaču ispred mene. Izgleda da je on malo usporio, a ja malo ubrzao. Na kraju zida sam mu bio na 30 metara. Još sam malo ubrzao, a on kada me je čuo prestao je trčati i nastavio utrku hodajući. Rekao mi je par ohrabrujućih riječi na španjolskom koje nisam razumio, a ja sam njega mahanjem ruke pokušao nagovoriti da nastavi trčati još tih par kilometara. Opet je staza vodila u korito rijeke da prođemo ispod neke ceste i ubrzo zatim opet van na livadu i onda na široku cestu koja je vodila prema kongresnom centru gdje je bio cilj utrke. Taj dio smo prošli više puta s autom i znao sam da je cilj blizu, ali ovako trčeći je izgledalo da nikad neću stići. Računao sam koliko mi minuta treba. Bacio sam pogled na sat da vidim kojim tempom trčim i koliko je još do cilja. Ostalo mi je oko kilometar, a tempo je bio slab, oko 4:50 za kilometar. Polako sam osjetio da gubim snagu. Nakon 500 metara po ravnoj sunčanoj cesti, odlučio sam se osvrnuti da pogledam koliko je iza mene trkač kojeg sam prestigao koju minutu prije. Nisam ga vidio i odmah sam malo usporio i ponovo računao koliko još minuta do cilja, ako ovako nastavim.

Ubrzo sam se našao pred ciljnom ravninom gdje sam bez problema odšprintao do cilja veseo i nasmijan. Ugledao sam Dancija da me snima i navija. Pozdravio sam ga udarcem ruke u šprintu i poskočio preko cilja. Tu sam shvatio da i nisam baš tako umoran kako mi se činilo prije 5 minuta. Raspitao sam se kako stojim u poretku i jedna cura mi rekla sam ukupno osmi i drugi u kategoriji. Bio sam jako zadovoljan s rezultatom, ali sam se osjećao da sam mogao dati više i biti brži. Možda druge godine ako se sve posloži, dođem opet na ovaj prekrasni otok i podignem malo prašine na predivnim stazama Transgrancanarie.