Rezultati treće Noćne Rike, Drenova

Prva srijeda u prosincu na Drenovi je okupila pedesetak poklonika noćnog trčanja za koje su članovi Rike i ovaj put pripremili zanimljivu stazu koja je počinjala i završavala u blizini starog groblja na Drenovi. Najbrži je ovaj put bio Bojan Rafaj, kojem je za petama bio drugoplasirani Rikač David Marot. Treći je na cilj stigao Andrej Vadlja.

Vremenske prilike ponovo su bile gotovo pa savršene, a Tusov topli napitak niti ovaj put nije razočarao. Sljedeći sastanak zakazujemo za dva tjedna, 19. prosinca, taman da prije blagdana potrošimo malo kalorija :-).

Na fotografijama dio atmosfere, a niže dolje i svi rezultati koje je marljivo zabilježila naša Tina :-).

 

 

1
Bojan Rafaj
13 19:00:00 19:31:48
2
David Marot
12 19:00:00 19:32:41
3
Andrej Vadlja
81 19:00:00 19:37:01
4
Frenki Perčić
85 19:00:00 19:37:19
5
Daniel Pribanić
82 19:00:00 19:37:20
6
Igor Horvat
15 19:00:00 19:37:30
7
Marko Malobabić
87 19:00:00 19:37:50
8
Danijel Špehar
26 19:00:00 19:38:04
9
Florian Ban
32 19:00:00 19:38:52
10
Vedran Mohorovičić
29 19:00:00 19:39:05
11
Damjan Mikec
40 19:00:00 19:39:12
12
Roland Lukić
34 19:00:00 19:40:36
13
Andrija Rubinić
91 19:00:00 19:41:14
14
Branko Juković
46 19:00:00 19:41:18 kraća
15
Dinko Ćetković
6 19:00:00 19:41:35
16
Mate Nižić
30 19:00:00 19:41:55
17
Damir Dubrović
5 19:00:00 19:42:00
18
Ivan Crljenko
11 19:00:00 19:42:11
19
Haris Mujkić
93 19:00:00 19:43:08
20
Ivan Sulovsky
38 19:00:00 19:43:23
21
Ivana Gršković
84 19:00:00 19:43:51
22
Antun Andrijašević
35 19:00:00 19:43:58
23
Moreno Vrancich
47 19:00:00 19:44:05
24
Nina Blečić
39 19:00:00 19:44:14
25
Jelena Tihomirović
25 19:00:00 19:44:30
26
Rudolf Briški
80 19:00:00 19:46:04
27
Bruno Šimić
92 19:00:00 19:46:16
28
Federico Guidotto
27 19:00:00 19:46:19
29
Ivan Juričić
48 19:00:00 19:49:22
30
Nenad Rubeša
44 19:00:00 19:49:23
31
Petra Pinturić
7 19:00:00 19:49:36
32
Josip Kumburić
22 19:00:00 19:51:31
33
Marko Brusač
57 19:00:00 19:51:32
34
Andrej Zavidić
51 19:00:00 19:52:50
35
Kristian Kinkela
24 19:00:00 19:52:55
36
Martina Vrkić
4 19:00:00 19:53:13
37
Miroslav Marić
43 19:00:00 19:54:21
38
Dane Ivančić
86 19:00:00 19:54:34
39
Zoran Tonković
88 19:00:00 19:54:44
40
Štifanić Filip
52 19:00:00 19:54:50
41
Antonela Juretić
58 19:00:00 19:56:33
42
Jadranko Matković
9 19:00:00 19:56:36
43 Suzi Hlača 59 19:00:00 19:59:07
44
Filip Tonković
89 19:00:00 20:01:57
45
Goran Brnčić
14 19:00:00 20:02:57
46
Marko Marčelja
21 19:00:00 20:06:58
47
Martina Vranić
94 19:00:00 20:09:35
48 Dino Linić 90 19:00:00 20:09:36
Davor the mastermind Miketa
Luka the controller Mičetić
Josip the broom Štambuk
Marin the I already did training Mandekić
Tanja the more sweets Miketa
Alesandro the rum man Tus
Tina the no battery required Perković

Sanja Mladenović: Nesuđenih 100 milja Velebita

U 10 sati krenuli smo iz burovitog Senja prema Oltarima. Uzbrdo, trčljivo, makadam i asfalt. Na Oltarima Elza i Daria, točim vodu i krećem prema Zavižanu na koji stižem preko pola sata brže od očekivanog. To je ujedno i jedini dio koji sam prošla brže. Sve ostale dionice sam podcijenila Velebit i precijenila sebe. Do Alana sve super, uzimam gut pive dečkima i ne zadržavam se previše, iako sam u iskušenju. Vruće je, a piva je hladna.

Prema Škorpovcu se polako spušta noć, polako se spuštam i ja, prolazim konje i krave. Jednu ponosno tjeram sa staze, a druga me gleda preko ramena, puhne kroz nos i jako je velika pa je zaobilazim. Ja se inače od svih životinja u šumi najviše bojim krava. Velike su, imaju velike glave i rogove i uvijek žvaču dok bulje u mene. Može vuk i medvjed i poskok, al’ maknite kravu od mene! 😀

Na Škorpovcu palim svjetlo i uskoro skupljam jednog momka bez lampe te skupa idemo do Baških Oštarija. Dečko je simpatičan, ali puno priča pa me to malo umara i hodam jedan ravni dio puta. Na Baškim me čekaju Alex i Vlasta i pomažu mi da se brže spremim za dalje. Vesela krećem u noć kroz čuveno Ramino korito i prolazim ga u samoći bez nekih većih problema. Srela sam ježa, čula sam svakakve šumove, malo pjevam, malo pričam sama sa sobom i ide nekako bez puno straha. Pod Panosom nalazim Marka koji se malo zavrtio istražujući šumu i zajedno idemo do Tatekove kolibe. Tamo nas hvata zora, sređujem dva mini žulja i krećem dalje zabrinuta zbog približavanja oluje. Na Tatekovu taman stižu i dva dečka koja su na samom početku pitali kad će neki tehnički zahtjevan teren. Sada izjavljuju da više nikada neće doći na ovu utrku. 😀

Kroz šumu je dalje bilo sasvim u redu. Malo jesam umorna, ali mi jutro daje novu snagu. U jednom trenutku vidim medvjeda, pa ovce, i onda kućicu. Ne postoje u stvarnosti nego sam budna već više od 24 sata i eto, tako to nekada bude. Pred izlazak na otvoreno počinje urnebes, munje i gromovi. Najprije nađem suho sklonište u napuštenoj kućici i tamo sam 20 minuta. Onda odlučujem ići dalje da bi nedugo zatim čučala u šumarku još sat vremena na kiši čekajući da se nevrijeme malo stiša, a ja pređem malo i veliko Rujno bez da me ubije grom. Tamo očekivano saznajem da je utrka skraćena i da ih je samo nekoliko prošlo dalje prije oluje. Tu odluku smatram razumnom i krećem to odraditi do kraja. Na Rujnu me je razdragala Nadina termosica s kavom. Mlijeko, šećer i žličica spremni.

U Paklenici evo Bandija kojem ništa nije jasno kome je skraćena staza, a kome nije i tek na zadnjim kilometrima prema cilju shvaćam što to skraćivanje znači. Znači da neću završiti svih 100 milja Velebita. Jedinu trku kojoj sam ove godine dala važnost, za koju se spremam od trenutka kada sam saznala za nju. Počinju mi navirati suze dok trčim i užasavam se ulaska u cilj. Vadim šiltericu da se bar malo sakrijem jer mi je jasno gdje to vodi. Na cilju očekivano kreću pravi slapovi Nijagare, ljudi mi žele čestitati, a ja u suzama bježim u kut. U tom trenutku ni najmanje nisam sretna zbog pobjede “tog nečeg što je trebalo bit 100 milja” i želim nestati. Tu je i Marin čije sam prolaze i napredak pratila s radošću na svim kontrolama, a sad bi ga najradije zadavila od ljubomore što je završio svih 100 milja, a ja nisam. Ipak odlučujem da ga neću ozlijediti nego ću ga jednog dana prestići. 😀

Krivo mi je bilo i iz perspektive svih žena u ovom sportu. Ionako se naši rezultati i naša vremena i naš napredak tijekom trke i inače prate 15 puta slabije nego muška. Naše pobjede nisu toliko slavljene. Ne samo u ovom sportu. A sada još niti jedna nije odradila punu varijantu 100 milja. Ali ima jedna svijetla točka: ako pogledate rezultate, od nas 60 na 100 milja bilo je 7 žena. I svih 7 smo završile, nas 100%. Od 53 muškaraca – 16 je odustalo. Ponosna sam na naš “slabiji spol” i to mi je popravilo raspoloženje oko nedovršenog posla (inače ispalo je oko 130-135 km).

Bila sam dosta tužna na kraju, ali naravno bilo je lijepih trenutaka u utrci. Kao i uvijek uglavnom su me dirnuli ljudi i neke samo meni bitne sitnice, prizori, mjesta i sjećanja.

Mogu reći i da sam zadovoljna sa svime što sam napravila i kako sam se spremila.

Danas sam već manje tužna, a više spremna uhvatiti se nekih novih izazova.

Pusa svima!

fotografije: http://www.outdoor.hr/