Sanja Mladenović: Nesuđenih 100 milja Velebita

U 10 sati krenuli smo iz burovitog Senja prema Oltarima. Uzbrdo, trčljivo, makadam i asfalt. Na Oltarima Elza i Daria, točim vodu i krećem prema Zavižanu na koji stižem preko pola sata brže od očekivanog. To je ujedno i jedini dio koji sam prošla brže. Sve ostale dionice sam podcijenila Velebit i precijenila sebe. Do Alana sve super, uzimam gut pive dečkima i ne zadržavam se previše, iako sam u iskušenju. Vruće je, a piva je hladna.

Prema Škorpovcu se polako spušta noć, polako se spuštam i ja, prolazim konje i krave. Jednu ponosno tjeram sa staze, a druga me gleda preko ramena, puhne kroz nos i jako je velika pa je zaobilazim. Ja se inače od svih životinja u šumi najviše bojim krava. Velike su, imaju velike glave i rogove i uvijek žvaču dok bulje u mene. Može vuk i medvjed i poskok, al’ maknite kravu od mene! 😀

Na Škorpovcu palim svjetlo i uskoro skupljam jednog momka bez lampe te skupa idemo do Baških Oštarija. Dečko je simpatičan, ali puno priča pa me to malo umara i hodam jedan ravni dio puta. Na Baškim me čekaju Alex i Vlasta i pomažu mi da se brže spremim za dalje. Vesela krećem u noć kroz čuveno Ramino korito i prolazim ga u samoći bez nekih većih problema. Srela sam ježa, čula sam svakakve šumove, malo pjevam, malo pričam sama sa sobom i ide nekako bez puno straha. Pod Panosom nalazim Marka koji se malo zavrtio istražujući šumu i zajedno idemo do Tatekove kolibe. Tamo nas hvata zora, sređujem dva mini žulja i krećem dalje zabrinuta zbog približavanja oluje. Na Tatekovu taman stižu i dva dečka koja su na samom početku pitali kad će neki tehnički zahtjevan teren. Sada izjavljuju da više nikada neće doći na ovu utrku. 😀

Kroz šumu je dalje bilo sasvim u redu. Malo jesam umorna, ali mi jutro daje novu snagu. U jednom trenutku vidim medvjeda, pa ovce, i onda kućicu. Ne postoje u stvarnosti nego sam budna već više od 24 sata i eto, tako to nekada bude. Pred izlazak na otvoreno počinje urnebes, munje i gromovi. Najprije nađem suho sklonište u napuštenoj kućici i tamo sam 20 minuta. Onda odlučujem ići dalje da bi nedugo zatim čučala u šumarku još sat vremena na kiši čekajući da se nevrijeme malo stiša, a ja pređem malo i veliko Rujno bez da me ubije grom. Tamo očekivano saznajem da je utrka skraćena i da ih je samo nekoliko prošlo dalje prije oluje. Tu odluku smatram razumnom i krećem to odraditi do kraja. Na Rujnu me je razdragala Nadina termosica s kavom. Mlijeko, šećer i žličica spremni.

U Paklenici evo Bandija kojem ništa nije jasno kome je skraćena staza, a kome nije i tek na zadnjim kilometrima prema cilju shvaćam što to skraćivanje znači. Znači da neću završiti svih 100 milja Velebita. Jedinu trku kojoj sam ove godine dala važnost, za koju se spremam od trenutka kada sam saznala za nju. Počinju mi navirati suze dok trčim i užasavam se ulaska u cilj. Vadim šiltericu da se bar malo sakrijem jer mi je jasno gdje to vodi. Na cilju očekivano kreću pravi slapovi Nijagare, ljudi mi žele čestitati, a ja u suzama bježim u kut. U tom trenutku ni najmanje nisam sretna zbog pobjede “tog nečeg što je trebalo bit 100 milja” i želim nestati. Tu je i Marin čije sam prolaze i napredak pratila s radošću na svim kontrolama, a sad bi ga najradije zadavila od ljubomore što je završio svih 100 milja, a ja nisam. Ipak odlučujem da ga neću ozlijediti nego ću ga jednog dana prestići. 😀

Krivo mi je bilo i iz perspektive svih žena u ovom sportu. Ionako se naši rezultati i naša vremena i naš napredak tijekom trke i inače prate 15 puta slabije nego muška. Naše pobjede nisu toliko slavljene. Ne samo u ovom sportu. A sada još niti jedna nije odradila punu varijantu 100 milja. Ali ima jedna svijetla točka: ako pogledate rezultate, od nas 60 na 100 milja bilo je 7 žena. I svih 7 smo završile, nas 100%. Od 53 muškaraca – 16 je odustalo. Ponosna sam na naš “slabiji spol” i to mi je popravilo raspoloženje oko nedovršenog posla (inače ispalo je oko 130-135 km).

Bila sam dosta tužna na kraju, ali naravno bilo je lijepih trenutaka u utrci. Kao i uvijek uglavnom su me dirnuli ljudi i neke samo meni bitne sitnice, prizori, mjesta i sjećanja.

Mogu reći i da sam zadovoljna sa svime što sam napravila i kako sam se spremila.

Danas sam već manje tužna, a više spremna uhvatiti se nekih novih izazova.

Pusa svima!

fotografije: http://www.outdoor.hr/