O Kambodži, o trčanju i o meni – Bojana Ćoso

Postoje ta neka mjesta koja su nevjerojatna pa ih na kraju posjetiš, a postoje i neke stvari koje ti se čine nemoguće pa ih na kraju napraviš. Ludo je to.

Nemam pojma zašto mi je Angkor Wat još kao klinki bio visoko na listi želja, iako mi se čini da uopće nisam znala u kojoj se zemlji nalazi. Ali sam znala da je na zastavi te neke daleke zemlje, trećeg svijeta, Kambodže. Nije da sam išta čitala o njemu, samo je nekako izgledao veličanstveno. I stvarno je, pogotovo jer se ne radi samo o jednom hramu nego o cijelom kompleksu hramova koje je progutala džungla i koji po svuda izranjaju od nikuda.

Trčanje utrka mi se pak nikada nije nalazilo na listi želja, iako sam trčkarala po Kastvu i Kostabeli od kad je mali crveni Peugeot 106 ušao u moj 21-godišnji život. Jer svi znamo da moraš imati auto kako bi se bavio trčanjem. Dvanaest godina i vjerojatno dvadeset i četiri pauze od trčanja kasnije, Višnja i Borko najavljuju vjenčanje na 19 kilometru vinskog polumaratona. Ne morate trčati. Možeš misliti da to propustim. Ne treniram uopće, pred pir-trku odlazim mjesec i pol bauljati po Aziji, odrađujem jedan trening u parku tajlandskog Chiang Maia. Trening. Četiri kilometra i kupovanje nove bočice vode nakon svakih 750 metara, trideset i nešto stupnjeva, vlažnost zraka 90% u sedam ujutro. Odrađujem i 40 kilometara dugu vožnju biciklom oko hramova Angkor Wata, po najžešćem monsunskom pljusku. Trenirat ću u onih 15 dana po povratku u Hrvatsku. Po povratku u Hrvatsku dobivam temperaturu s bonus bolovima i potpunom nemoći, koja po opisu odgovara Dengeu. Naravno da nisam išla kod doktora pa neću nikada ni znati što je to bilo, ali je možda važno za nastavak priče. Pir-trka je bila vrh iako me »direktor« pira posjeo na biciklu tamo negdje poslije 15. km. Očito je imao povjerenja u mene. Trajalo je vrlo kratko jer su se uplašili hoće li kum stići na ceremoniju. Nakon ove usputne epizode trčanja, kao novogodišnji poklon dobivam prijavu na 42 kilometra na 100 milja Istre, ali to je sve odrađeno u okvirima prosječnosti i ne spada u ovu priču. Osim što mi je promijenilo i pomaknulo neke te granice u mozgu.

Trčanje na drugom kontinentu

U međuvremenu mi je stanje u državi koje je pozitivno utjecalo na minus na tekućem (i bilo kakvom) računu također pomaknulo granice u mozgu pa se on odlučio prikloniti rastućem trendu odlijeva mozgova. Ne ide mi se u zimu i na otuđeni zapad. Kambodža!
Prilika za trčanje na drugom kontinentu. Prvi pokušaj trčanja utrke u Kambodži završava i prije formalne prijave na planirani polumaraton u Phnom Penhu. Točnije negdje tamo nakon što pri treningu usred sezone monsuna, a nakon samo par odrađenih kilometara, sjedam na klupicu i s tugom u očima promatram štand s vodom udaljen 10 metara. Do kojeg ne mogu doći od iscrpljenosti. Nema veze, Angkor Wat je u prosincu, u suhoj sezoni. Spremat ću se u Hrvatskoj, tijekom godišnjeg.

Ne spremam se, naravno. Jer – nemam auto (primijetiti obrazac), prejela sam se, ma sutra ću, moram se družiti jer me opet neće biti, pada kiša, prejako je sunce, moram se naspavati, preseliti stvari iz stana. Kad se vratim u Kambodžu ću se spremati. Da se razumijemo, ja volim trčati. Samo očito imam problema sa spremanjem za trku.
Kako bi me riješio ovog problema, po povratku u Phnom Penh ubo me komarac. Potpuna nemoć. Dengue. Guglam, bolje ne guglati. Malo žešća gripa, ali nije baš sreća ako se dobije dva puta. Pri provjeri mojih trombocita, francuska doktorica reagira žešćom panikom – trebali bi biti iznad 150 000, moji su na 63 000. Teži oblik je češći ako se Dengue dobije drugi put. Eto ti suvenir iz Azije. Gledam na to pozitivno, može se dobiti samo 4 puta, ja sam (možda) već odradila dva. Dva naredna tjedna je svaka aktivnost izgledala ovako – odem u dućan pa moram odspavati dva sata, stavim veš da se suši pa spavanje dva sata. I drugi predstavnik hrvatskoga naroda u Kambodži ima Dengue u isto vrijeme. Došao mi je u posjet, penjanje liftom na četvrti kat ga je toliko umorilo da je morao odspavati pola sata. Prvih osam dana se ne jede uopće. Drugi tjedan je mučenje s apetitom. Moguće posljedice Denguea su guljenje kože nogu i ruku (dva puta) i otpadanje kose (koja kasnije naraste) i to zahvati oko 40% oboljelih. Ja sam, naravno, među tim postotkom. Iako ovaj opis zvuči gore nego što je. Tek nakon mjesec i pol imam snage za prvih par kilometara sporog trčanja. Mjesec i pol do trke među hramovima. Ni Angleina Jolie ne bi to bolje.

Šetnica uz rijeku, Riverside

Spremanje za utrku u Phnom Penhu (glavnom gradu Kambodže) je nemoguća misija. Grad je jedno veliko gradilište, Kinezi su donijeli vreće s novcem, novi neboderi niču svaki mjesec. Prometna pravila ne postoje, a sve što ima kotače je na cesti. Kako svi voze u smjeru koji im je najjednostavniji, vlast je postavila kilometarske betonske blokove na glavne ceste. Što ih stvarno sprječava da se okreću na cesti, ali ne i da voze suprotnim smjerom. Prometna policija je uvijek na dva-tri ista mjesta. Za vožnju u suprotnom smjeru naplatili su nam jednom pet dolara. U džep. Znači da Khmeri plate koji cent. I za kraj, prometna policija radi do pet popodne.
Postoji šetnica uz rijeku, Riverside kako ga zovemo, gdje se Tonle Sap (rijeka koja okreće smjer dva puta godišnje) ulijeva ili izlijeva iz velikog Mekonga. Šetnica je krcata Khmerima i turistima. Gdje god trčiš, sve živo i neživo ti je na putu. I crvena četvrt i mjesto gdje gatare kažu da ćeš za dvije godine upoznati ljubav svog života i postati bogat. Ako Kinezi kupe tvoju parcelu. Udisanje plinova motora, smrad pržene hrane, izbjegavanje niskih pokretnih kućica u visini sljepoočnica, vjernika koji su u pagodu došli ubaciti lotusov cvijet, klinaca koji japankama igraju nogomet i nekoliko grupa mladih i starih Khmera koji su dovukli ogromne zvučnike na trg i plešu. Desetak treninga u toj atmosferi, devet previše.

Ruski rulet s probavnim sustavom

Vikend utrke podrazumijeva moj treći dolazak u Siem Reap, grad koji je nastao zbog blizine Angkor Wata. Strah me da neću završiti. Ne mogu se opustiti cijeli dan prije trke. Njurgam. Nemam snage, nemam samopouzdanja. Brojim koliko sati trebam spavati, razmišljam o hrani, odbijam pivu. Ipak, navečer je gala večera utrke, zalazak sunca, fancy buffet, nekoliko plesnih točaka – a sve ispred veličanstvenog Bayon hrama. Ona poznata polusmijuća lica gledaju nas s hrama i vjerojatno se danas malo jače smiju jer na gala večeri nema baš trkača, više sve to izgledaju kao bogati Kinezi i Khmeri. I nas dvoje koji trčimo jedemo gomilu jako začinjene hrane, dvanaest sati prije utrke. Igramo ruski rulet sa svojim probavnim sustavom.

Dizanje u tri i pol, izlazak sunca na startu kod ulaza u Angkor Wat. Čekamo start, nas dvoje iz Hrvatske te Srbin i Francuz koji su duže u Kambodži. Voditelji pričaju na khmerskom jeziku, oni nam prevode što znaju. U prolazu srećemo još stranaca koje znamo iz glavnog grada. Čini se da su svi ovdje. Dolazi šest, start utrke, prvo odbrojavanje i ništa se ne događa. Čekamo, smijemo se, u Kambodži ništa ne može na vrijeme. I dalje pričaju na khmerskom samo. Čekanje je nagrađeno izlaskom sunca iznad Angkor Wata. Koja je šteta što od naših generacija neće za tisuću godina ostati nešto slično. Postaje toplo, znojimo se čekajući. Nema ni daška vjetra, ne mogu se koncentrirati na ljepotu kombinacije prirode i arhitekture. Moji se istežu, ja skakućem, ali sve nešto polovno. Nervoza i strah, hoću li uopće moći hodajući prijeći taj 21 kilometar.

Nakon petog kilometra postaje lakše

Nakon još par odbrojavanja na khmerskom ipak krećemo, dvadeset minuta kašnjenja. Još nije vruće, srećom, jer prvi dio utrke ide cestom koja vodi prema gradu, a koja je potpuno u hladu ogromnih stabala. Još je gužva (ukupno bude do 10 000 trkača u raznim kategorijama), na petom kilometru je okret, u prolazu vidim ove svoje. Dosta su brži, tješim se da su momci. Nakon petog kilometra postaje lakše. Nije tolika gužva, navikavam se na vrućinu i slapove znoja, pijem koliko mogu da ne dehidriram. Teško mi to ide, ali tjeram se. Disanje mi je odlično, snage još imam, prolazno vrijeme je i nešto bolje od onoga koje je predviđeno na narukvici za 2:25. To mi je cilj – znam da ne mogu brže, a pitanje je mogu li i ovo.
Kako se opuštam, tako počinjem promatrati oko sebe. Vidim dosta mladih Khmera koji trče i to mi je baš drago. Khmeri se inače smiju ljudima koji hodaju, jer što ćeš hodati, a trčanje im je stran pojam. Vozači tuk-tukova po cijeloj jugoistočnoj Aziji udare u smijeh kad odbijete ponudu za vožnju jer hodate. Walking? Ahahhaha. Držanje za trbuh.

Najbučnija zemlja na svijetu

Stanica prve pomoći, a ambulantna kola zamjenjuje ambulantni tuk-tuk. Za one koji ne znaju, tuk-tuk je kombinacija kočije i motora te je glavno prijevozno sredstvo u Kambodži. I ostale azijske zemlje imaju svoje inačice, ali najčešće u kombinaciji s gradskim prijevozom. Ovdje toga nema i gradski autobus je tek od prošle godine počeo prometovati ulicama Phnom Penha. Nakon sedmog kilometra udaljujem se iz okolice Angkor Wata i krećem prema manjim hramovima. I dalje se odlično osjećam, ali me počinju iritirati dvije Australke koje trče i strašno glasno razgovaraju, nekoga ogovaraju, deru se. I drugi ih pogledavaju, očito nemam samo ja nizak prag tolerancije na zvukove. Iako imam. Srećom sam se doselila u najbučniju zemlju na svijetu valjda. Očvrsnut ću. Ali ovima baš nije mjesto tamo u onoj džungli, među tisućljetnim hramovima i umornim trkačima. Nemam snage jako se odvojiti od njih, a ne želim ni ostati previše iza jer ću početi gubiti bitku sa zacrtanim vremenom. Preskačem okrepu kako bi ih ostavila iza sebe. Uspijevam tamo negdje oko desetog kilometra, samo da bi mi se uvalio mladi Kinez koji živi u Kambodži. Počinju pitanja od kud sam, kako, zašto… Dajem znak da ne mogu pričati, odgovaram tu i tamo iz pristojnosti, objašnjavam da većinom dišem na usta i da ne mogu trenutno imati smislenu konverzaciju. Ne moraš odgovarati, ja ću samo trčati s tobom. I postavljati nova pitanja. Simpatičan je, ali valjda ja nisam pa odustaje od mene nakon dva kilometra. Čujem ga iza sebe. Ja sam iz Kine, ali živim u Phnom Penhu…

Pobijedila sam te, Dengue!

Četrnaesti kilometar, taman negdje oko Ta Prohma, hrama kojeg je cijeloga pojela džungla, a stotinama godina kasnije proslavila Angelina Jolie. Dobro sam, disanje dobro, pet minuta prednosti u odnosu na narukvicu. Bosonoga dječica pokušavaju užicati »high five« od trkača. Smiju se, sreća, cika i vriska. Smijem se i ja. Pobjeđujem te, Dengue! Veselje opada nakon što primjećujem krv na majici. Madež. Nikad mu se do sada nije ništa dogodilo, ali nisam nikada ni trčala ovako puno u tropskoj klimi s polu plastičnom majicom. Pretpostavljam da ga je izderala kombinacija materijala i znoja. Ambulantni tuk-tuk ima problema s lijepljenjem flastera jer je koža potpuno mokra, kao da upravo izlazim iz mora. Trčim dalje zavrnute majice i potpuno otkrivenog trbuha, što stvara djelomičnu nelagodu jer u Kambodži nije uobičajeno da žena pokazuje toliko kože. Za tipove je uobičajeno, trbušine su im stalno vani, ali što nije tako svugdje u svijetu. U cijeloj toj zbrci u glavi shvaćam da sam na osamnaestom kilometru, ispred Bayona. To je hram kojem sam se najbliže približila tijekom utrke i koji se vidi u cijelosti. Nevjerojatan je. Trkači zastaju, slikaju se, zastajem i ja. Osmjeh.

Još samo tri kilometra. Vrijeme je prolazno. Nova bosonoga dječica pokušavaju užicati »high five« od trkača.
I naravno tu počinju problemi. Disanje se raspada, osjećam kukove i zglobove. Sve počinje boliti, a korak mi je sve kraći i sporiji. Pokušavam se vratiti pomoću nekog energetskog pića, još je samo ravnica do ulaza u Angkor Wat. I to mi je valjda najgore – kada vidim ravnicu i cilj u daljini. Osjećaj stajanja na mjestu, gubim vrijeme u odnosu na narukvicu. Gledam u pod, zanemarujem prirodu, ljude i hramove. Gledam u svoje korake i ne brojim ih. Ispred mene je par koji trči i drži se za ruke. Nejasna mi je ta romantika, cinik u meni im se smije, vidi ih nerazdvojne. Vjerojatno mi je taj cinik pomogao izgurati zadnje kilometre. Cilj, 2 sata i 33 minute. Moj partner u Dengueu, trčanju i životu čeka na cilju, slika me i smije se. Mokra sam, vruće je, hladno mi je, onesvijestit ću se. Sreća. Pobijedila sam te, Dengue! Besplatna piva u devet ujutro. Rastezanje i sušenje ispred tisućljetnog hrama. Umor. Još sreće. Šest sati busom tristotinjak kilometara natrag do Phonm Penha.
Trčanje na dva kontinenta odrađeno. Sada je vrijeme za postavljanje novih naizgled nemogućih ciljeva i povezivanje istih s nevjerojatnim lokacijama. RIKA, Kilimanjaro?