Nina: Mosor Grebbening – Sivonja 37 km sa 2800 mt uspona

„Krivac“ za ovu utrku je Dragomir Bili Čović 😊 da nije bilo njega ja bi i dalje trčkarala po trail utrkama koje ću i ja, kao i on, nazvati Mickey Mouse utrke.

Sve je krenulo iz jednog razgovora s Bilijem u kojem mi on opisuje utrku Mosor Grebbening kao utrku koju si svaki trail trkač treba priuštiti. Pitam ga zašto? Kaže on: Zato što kada si prošao Mosor Grebbening možeš se smatrati pravim trail trkačem!“. I dalje sam bila pod upitnicima jer nisam shvaćala što on želi time reći.

Poslao mi je par slikica gdje mi pokazuje kakav je teren i opisuje da je cijela dionica utrke takav teren, težak, kamenit, sa šikarama, znači nema mekanih i zelenih singlića po kojima lijepo trčati s mozgom na paši. Naravno mene je to odmah privuklo da se sa sobom dogovorim da će mi to biti utrka na koju se želim pripremiti najjače što mogu i doći donekle spremna da je odradim unutar limita.

Zašto unutar limita? Zato jer legenda kaže da puno njih odustaje na utrci radi težine terena i zato jer ‘time limit’ na svakim kontrolnim točkama nije baš tako komotan da se može doći na ovakvu utrku ne spremljeni. Sve me to privlači i daje mi ogromnu motivaciju da krenem trenirati.

Iza sebe sam imala period gdje su mi motivacija, forma, snaga i kondicija jako pale radi zdravstvenih problema i promjene u prehrani. Tako da ovo nabrijavanje na Mosor Grebbening mi je jako pomoglo. Glava je napokon počela biti sve jača i jača. Treninzi su počeli biti sve bolji i bolji. Izdržljivost sve dulja i ja sve sretnija. Shvatila sam da trčanje meni znači jako puno. Čim mi se kondicija počela vraćati osjećala sam se da letim od veselja. Znala sam se smijati na sav glas i vikati od sreće na treninzima. Neopisiv osjećaj veselja i adrenalina. Hvala Bogu trčimo po šumi pa jedino životinje bi mogle pomisliti da sam pukla. Ova zima je bila idealna za treninge jer je bila topla sa malo snježnih dana. Moglo se trenirati po Učki svaki weekend i to sa jako dobrim vremenskim uvjetima. Zadnji treninzi su bili dosta smiješni u smislu da sam znala ponavljati uspon sa Sedla na Vojak jedno tri puta, pa se spustiti na Malu Učku, pa ponovo na Vojak, pa opet Mala Učka i nazad u Lovransku Dragu od kud sam startala. Jednom me jedan planinar pitao dali sam nešto izgubila i dali mi može pomoći? Rekoh: „Hvala gospodine, ne treba, nisam ništa izgubila osim malo pameti!“. Dok je on polako hodao prema Vojaku pokušavao je shvatit šta je meni u glavi da idem gore-dole više puta. U glavi mi je bilo da jedino tako ću se možda donekle pripremiti za Mosorki greben i mala doza ludila, nju je nemoguće sanirati.

Pred utrku me gležanj dosta zezao jer sam ga pošteno uganula dva puta, za sreću je Zorana Težak tu imala zlatne ruke i spasila situaciju da mogu nastaviti kvalitetno trenirati. Uz to me također naučila da osjetim svoje tijelo i da ga slušam dok trčim. Puno mi je to pomoglo! Hvala ti Zoza!

I eno ga, stiže dan kada trebamo krenuti na put za Gatu (Nala je bila sa mnom). Krećemo u petak ujutro, dolazimo u Omiš oko dva i pol i puca mi srce od emocija sjećajući se na prvi DUT. Meni osobno jedna od najljepših utrka u Hrvatskoj. Evo me u Gatima, ljubazne Tamara i Lucija su me dočekale da mi otvore divnu kamenu kućicu sa pogledom na Cetinu i Omiš. Oko mene samo divna priroda. Prije nego odem po startni broj Nala i ja smo se malo rastrčale po Gatima i došle do mjesta Čišla, okrenule se i nazad kući. Srele divnog tovara, pomislila sam si „To je taj Sivonja, sigurno će mi donest sreću sutra!“.

Startni broj pokupljen, Bilijev blagoslov primljen tako da mi je rekao „Ma nema šanse da se izgubiš!“, karta pregledana, GPS spremljen na satu. Ne kužim baš previše to čitanje karte pa sam si napisala šalabahtere, kao u srednjoj školi. Brzo brzo na spavanje. Nije baš išlo neko duboko spavanje, kiša je počela vani i samo sam molila anđele da prestane padati do sutra u 6-7 ujutro.  Evo ga, gas na noge, idemo, jesti, napuniti spremnike tekućinom, wwoooww vani ne pada kiša!!! Super!!! Ajmo, autobus kreće u 6:45! Stižem na knap. Eto moje Ivane u busu i Roko je tu…ajmeeee idemooo 😊 sreća na maximum! Stižemo u Klis, start je sa Tvrđave u 8:00. Ivana i ja se stignemo malo zagrijati. Vrijeme bilo kao izmišljeno, čist zrak, vedro nebo, taman temperatura, to je to!!

Krenuli smo u avanturu po Mosoru uz pucanj puške u osamnulanula! Prvih dva kilometra staza je bila označena trakicama, sve do spoja sa planinarskom stazom, odakle smo nastavili prateći markacije. Fascinantna karakteristika utrke, osim što je teren cisti sivi kamen, je to da nema trakica, zastavica, strelica i sličnih fora koje označuju cijelu putanju utrke, nego se prate planinarske markacije i tako snađi se druže do prvog sela Prvinčice na 32.om kilometru, gdje se ponovo pojave trakice koje ti omoguće da prođeš kroz dva sela i uletiš u cilj u Gatima.

Znači evo nas na kamenu, evo to je taj Mosor. Divan, tvrd, opasan, moćan, s pogledima da ti srce stane, ali ne previše gledati okolo jer treba gledati gdje se noge stavljaju i gdje je iduća markacija. Svi trkači smo se nekako posložili, ovi brzi su nestali odmah na početku, a ja sam se nekako posložila tako da sam pratila dva dečka koji su, po onome što sam mogla čuti dok su pričali, narasli po takvim terenima.

Jedan od njih je organizator Cetina Adventure Race-a, Šile, a drugi dečko je Nikola koji također skakuće od kamena do kamena kao spretna divokoza. Držala sam se njih jer mi je pasao taj tempo, pila sam, jela sam, smijala se i lijepo se družila što mi je olakšalo težinu terena. Pomislila sam da ubrzam tempo na maximum ali me nekako kočio razum, mislila sam si „bolje da stignem čitava do cilja, nego da se polomim tu negdje po grebenu“. Stvarno bilo je trenutaka kada su mi se zaledile žile od opasnosti terena.

Tajm limit na prvoj KT Rasovica (8 km) bio je postavljen na 10:30. Bilo je trkača koji nisu prošli unutar tajm limita i tu možemo shvatiti težinu terena.

Pičimo dalje, oprezno i sa očima otvorenim na sve strane. Trebalo je skakati od kamena do kamena, držati se rukama da bi se prešlo na drugi kamen, bilo je stvarno situacija za koje budeš zahvalan na svim treninzima i pripremama koje ti daju spretnost i snagu. Prođemo KT2-Ljubljan (10km) i KT3-Ljuto kame (14km) bez nekih teškoća, vrijeme je idealno, pojavljivali su se oblaci koji su nas štitili od sunjare, zrak je bio svijež, idealni uvjeti. Osjećala sam se dobro i shvatila koliko su te udaljenosti od jedne kontrolne do druge u km jako blizu ali vremenski gledano jako udaljene. Evo nas na KT4-Kontejner (14,7km), gdje je bila okrepa.

Jako mi je bitno napomenuti da sve okrepe su Bogu ispod pete i sve tekućine i hranu su organizatori i prijatelji odnijeli na okrepe svojim nogama. Nigdje nije prifalilo ni kap vode.  Napunimo mjehove i flaskice, pojedemo bananu, unutar smo tajm limita koji je bio postavljen na 13:00, kažu mi da sam treća žena što me razveselilo i dalo snage za dalje. Ispred mene su Ivana i Eva, dvije prave zvijeri, tako mi je drago zbog njih. Sada nas čeka duuug put do iduće KT s okrepom, pl. Kuća Trpošnjik (24,3km). Nastavljam dalje sa Šilom i Nikolom, od jednom sretnemo Ivu Pešić, vidjeli smo ga u daljini kako skakuće po kamenu i Šile ga prepoznao. Pratili smo svi troje Ivu jer priča kaže kako on zna svaki kamen na Mosoru. Prošli smo kapelicu Sveti Jure, Kozik, 1319m, sa predivnim pogledom.

Ivo mi savjetuje da dajem sve od sebe, da se ne štedim, jer da mogu ići brže nego što idem. Došli smo svi zajedno do Trpošnjika, okrepili se, napunili tekućine i tu sam odlučila napustiti mosorske prijatelje i krenuti pun gas do cilja, pa kud puklo da puklo. Htjela sam zadržati poziciju treće žene. Bilo bi mi krivo izgubiti je i zato sam si rekla „dosta uživanja na stazi, sada samo gas i do cilja nema opuštanja!“. Tako je i bilo.

Znači oči su mi bile širom otvorene, čini mi se da nisam ni trepnula da ne bi slučajno propustila koju markaciju ispred sebe. Stvarno je izazovno skakutat po kamenu, držati se rukama u nekim dijelovima da ne propadnem dolje na drugu stranu i u među vremenu pratiti markacije i gledati log na satu da vidim jesam li na dobrom putu. Sjetim se da mi je Bili na prijavama rekao i pokazao na karti da se ne mogu izgubiti, da pratim samo greben i tako pičim, samo ravno, ali opet čovjek dok ne proba ne može znati.

Za sreću je vrijeme bilo idealno tako da su se markacije dobro vidjele. Pičim ja što brže mogu misleći da će me stići 4.a cura, to me ubrzava i gura da se snalazim što brže po meni predivnom terenu. Uživala sam jako jer  sam osjećala da mogu i shvatila da mi je to najdraža utrka do sada. Pomislila sam kako se iduće godine vraćam, samo da zdravlje dozvoli. Inače tijekom utrka mi dolazi samo misao „gdje je taj cilj“ ili „jedva čekam kraj i popiti pivo“. Ovaj put je veselje u mojoj glavi i srcu bilo na tako visokoj razini da dok sam se borila sa grebenom sam razmišljala kako je predivna ta težina terena i taj feeling moći koje tijelo doživi.

Evo me na KT6-silazak sa markirane staze (30,6km) i opet neki opaki uspon, ali bježim što brže mogu jer se „bojim“ da će me stići cura iza mene. Dobar je to osjećaj, malo te pogura da daješ sve baš sve od sebe. Nakon uspona kreću livade, dolci, nekako mi je ta ravnica teže pala nego uspon, noge su mi bile umorne. Mislim si i motiviram se „ajde još malo, sjeti se koliko si trenirala, ajde samo gas do daske, u cilju je piva!“.

Nakon 8 sati skakutanja po grebenu, stižem u prvo naseljeno mjesto Prvinčice, tu je KT7 (32,8km). Pičim dalje prema mjestu Čišla, gdje je KT8 ispod Gospe od Sniga (34,7km). Sve je lijepo označeno trakicama i mogu mirno trčati i uživati u krajoliku. Divna mjesta, divni ljudi koji te bodre i pitaju „Jesi li priživila?“. Srce mi je veliko ko kuća. Evo me iznad Gate, trčim, prolazim selo Kuvačići, trčim, mislim na pivo, sretna sam najsretnija ikada jer se dobro osjećam i iduće godine sam ponovo ovdje na ovom divnom terenu, predivnom, prepredivnom terenu. Ništa mi nije prifalilo, sve je bilo super organizirano a usput divlje i teško. To me tako začaralo! Trčim još i sve te lijepe emocije me rasplaču pred cilj.

Evo vidim vatrogasnu stanicu, to je cilj, još plačem od veselja. Brišem suze jer ulazim u cilj i Bili je na mikrofonu, najavljuje me i opet se rasplačem. 8 sati i 51 minuta. Zagrlim Bilija i zahvalim mu se na predivnom iskustvu. Tako sam sretna da mi je ovo bila naj ljepša utrka na kojoj sam do sad bila. Vidim Ivanu, idem joj čestitati na super osvojenom drugom mjestu. Jako sam sretna zbog nje. To su divni rezultati kontinuiranih treninga. Piva, piva, treba nam piva. Imali smo besplatnu pivu i obrok u startnom paketu. Idem odmah iskoristiti bon za pivu i nazdraviti s Ivanom i njezinim prijateljima.

Dok nazdravljamo dalje, evo stiže Ivo, Šile pa Nikola. Svi sretni ko nova godina. Pozovu nas na mikrofon da nam dodjele diplomu s titulom „Mosorski Sivonja“. Meni je to najvažnija diploma koju sam ikada dobila. Stvarno ne mogu doći k sebi koliko sam sretna. Nisam nikada do sada bila tako sretna tijekom utrke i u cilju utrke. Na proglašenju sam imala čast biti pored Ivane Vrvilo (druga žena), Eve Tušar (prva žena), Andrije Savić (treći muškarac), Daniela Krstulovića Opara (drugi muškarac) i Marka Kožula (prvi muškarac). Dobili smo predivnog ručno izrađenog Sivonju i novčanu nagradu.

Meni osobno najbitnija je bila diploma, a još bitniji su doživljaji Mosorskog grebena koji će mi zauvijek ostati u srcu. Organizacija, volonteri, trkači, teren, proslava u cilju, sve je bilo više nego perfektno! Hvala vam Mosor Grebbening ekipa, jer ste bili izvrsi!! Ne mogu pronaći riječi da vam dočaram koji je to osjećaj moći i zadovoljstva, visok nivo top energije u glavi, tijelu i duši. Jednostavno želim ponoviti ovu utrku svaki puta kada to bude moguće. Hvala ti Bili što si mi pričao o Sivonji kao utrka koju si svaki trail trkač treba uvrstiti u trkačko iskustvo. Mosor Grebbening-Sivonja će za mene biti utrka koja će mi zauvijek ostati u srcu i svaki puta kada pogledam slike vratiti će mi jake i divne emocije. Hvala SRK Rika što ste me bodrili i uljepšali mi cijeli doživljaj utrke. Hvala prijatelji moji što ste bili uz mene i slali mi divnu energiju. Bilo je suza, krvi i neopisivog veselja!

Nina Blečić

Foto Dragomir Bili Čović i Mosor Grebbening