Višnja Ćoso Zugan: Beogradski maraton i Rijeka trail – dileme jednog trkača

Siječanjskog jutra, tijekom 15-satnog putovanja autobusom, prebirući teme, nakon što smo ispjevali sve pjesme 80-tih i 90-tih, prijatelj ispali, hajmo trčati maraton u Beogradu. Hajde! I tako su krenule pripreme vesele družine za 22. travnja za maraton u Beogradu.

Ozbiljno sam shvatila pripreme, jer sam znala da to mogu, ako sam uspjela prvi put, sada će biti lakše, imam više vremena i zdrava sam. Željezo je u redu, koljena super! Prva dužina, odmah 22 kilometra. Opa, sve je u redu! I tako nekako su tekle pripreme, slušala sam što kaže Run keeper. Naravno, uz puno improvizacije, nikako sklopiti 4 treninga u tjednu, pa se pomiriš s tim. Super je što mi je zima brzo prošla, nije bilo puno kiše, samo par kišnih treninga, poput 16x400m, ujutro prije popodnevne smjene. Navikneš se, ne postojiš baš socijalno, ali srećom, svi su prijatelji redom također poludjeli, trče, viđamo se na Kitama, Noćnim Rikama, a kave se dogovaraju po principu, ok idem sada trčati 25 km na Kastav, neće me biti 2 i pol sata pa hajde vidimo se za 3 sata dok se presvučem. Srećom, konobari na Kastvu se ne ljute ako u kafić naručiš pizzu.

U Beogradu se napokon skupila vesela družina iz autobusa s početka priče. Par polumaratonaca, i nas troje, Aljoša, Borko i ja maratonci. Emocije prije utrke su čudne. Tromjesečne pripreme su ostavile traga, svi imamo osjećaj da je maraton iza nas, nakon toliko pretrčanih kilometara. Dva dana na velikoj hladnoći i kiši razgledavamo grad, te mi kroz glavu prolazi, ma tko bi me natjerao da trčim sada po ovom vremenu.

U subotu na startu je sve bolje izgledalo, pojavilo se i sunce. Nije me prala trema, nego mučilo me da li trčati u dugim hlačama, kratkim, koliko će vjetra biti, koja majica? Natjecatelji opušteni, nema boxeva, svi startaju iz jednoga boxa, ako želiš možeš stati i u prvi red. Deset minuta prije starta, a ljudi tek prilaze startnoj zoni, polaganim i opuštenim koracima. U takvoj atmosferi nismo ni mi napeti, ali zezamo Aljošu i tražimo znakove nervoze prije prvog maratona. I pucanj, krene 8000 ljudi, nizbrdo! Trudim se ne trčati prebrzo, noge su još lagane, ipak me čekaju 42 km. Nije loše trčati sa satom i malo se kontrolirati, pogotovo jer sam prvi maraton istrčala na osjećaj, bez sata i ikakvih informacija o tempu. Prolaz polumaratona je prošao odlično, svjesno prebrzo, ali nema veze bolje da uživam dok mogu, a poslije što bude! Pa nisam ja neki elite trkač, ja sam obični rekreativac, došla sam s prijateljima na izlet!

Najpametniji savjet koji mogu dati za trčanje maratona, otrči polumaraton potpuno svjež, i idući korak neka bude kao da si tek krenuo trčati. Bilo je veselo mahati polumaratoncima koji su se na 18. km uputili prema cilju, dok se moj put nastavljao. Kasnije je tempo pao, na 30. km mi prolazi kroz glavu, hajde još malo, sat vremena, finiš sada! Al’ za sekundu se nasmijem sama sebi, dobar je i ovaj tempo, dapače uopće nije loše, što ću sada forsirati, da bih išla ukupno 3 min brže. Navijača je bilo na većem dijelu staze, oduševljeni kada prođe žena, fora je kada znaš da baš tebi plješću, i to toliko srčano kao da oni sami trče. Djeca su bila odlična, žao ti bude ako nekome ne uspiješ dati 5!

Staza beogradskog maratona je RAVNA. Osim prva dva km, luda nizbrdica, ekipa se zaletjela, pa i ja s njima. A zadnja dva km, velika uzbrdica! Odlično, ma što ti znači trčanje preko Brankovog mosta nakon 40 kilometara asfalta! Zapravo bilo je odlično, poslije sam provjerila i na satu, a sve zbog neke lude ekipe koja je bodrila sve trkače šest sati. Konfete, muzika, a ti prolaziš ispod mosta njihovih ruku, kao na kaubojskim zabavama. Ludilo! I na kraju taj veseli 41 km, uspon dug 200m, visok 50m, strm onako po riječki. Dobro je, još 200m i kraj!

Nakon maratona slijede nove brige. Da li ići na već uplaćen Wings for life ili na prvi Rijeka trail. Dva tjedna nakon upravo opisane utrke. Odluka je pala za Rijeka trail, dosta je asfalta, a i na Wingsu sam bila već tri puta. Rijeka trail me jako veselio zbog prilike da iskoristim ovo čudesno stanje koje se zove BITI U FORMI, a ne ići na utrke s 10 treninga. A pri tome ću trčati u svome gradu, ako baš želim mogu i pješice do starta. I još ću trčati po lijepim, zelenim, mekanim šumskim putevima. Rijeka trail je ispunio sva očekivanja. Staza je bila zanimljiva, dobro označena, polupoznata, i nikad ju nisam istrčala u komadu. A sada to mogu, jupi, tko bi rekao da mi dužina od 37 km plus brdo neće predstavljati barijeru u glavi, nego jupi, imaju i dulju dionicu, idem na tu! Trsatska gradina kao start i cilj je pun pogodak! Prekrasno! Najbolje je kada je cilj i start na istom mjestu, pogotovo na tako lijepom. Imali smo sreće i s vremenom, uvjeti su bili odlični za trčanje. Okrepe su bile bogate, volonteri veseli, ljubazni, većinom poznate drage face. Sve je bilo super! I fotografi! Posvuda ih je bilo!

 

Borko Zugan i njegovih sto milja

Čemu sto milja? Nije ti dosta maraton? Ne bi prvo probao 110km?

– 110. Mhm. Ma bez veze, to ti je isti k. Boljet će isto, a 100mi je postao standard. Treba to riješiti sad kad je prilika (klinac u skorom dolasku). I gdje ćeš bolje nego u Istri.

Treninzi su išli dobro; uz stresno istrčavanje iz stana u radne dane, veselo sam krenuo na sve dohvatljive kite, trailove i trekinge počevši od listopada 2017.: Krk trail (22km), Štriga Žminj (51km), Cres+Lošinj trail (2x23km), malo po Učki s Martinom (29km), Kita Račja Vas, Kita Lupoglav, Lim trail (30km), Svetica trek (49km).

Nakon novogodišnje vinsko-skijaške pauze pokušao sam vikende ispuniti dužinama pa se zaredalo par obilazaka dijelova staze s Vadljom (hardcore legenda sto milja Istre) i Dakićem (zvijer par excellance). Stazu smo podijelili na četvrtine, koje smo ubacili u interutrkalne vikende (utrke: IstraTrek 40km, Boljunska kita, Brtonigla trek 58km). Vrijeme nam je pritom svaki put milovalo obraze (OK, malo nas je omeo snijeg na Ćićariji), što je bilo presudno za moral i neodustajanje od plana. Sva nebeska i zemaljska meteorološka “škifeca” je istrošena na utrkama – od kojih se jasno – ne odustaje!

“Marča meseca” sam smanjio količinu trčanja, da se malo “ztaperiran pred trku”. Taman desetak dana prije dana D osjetio sam posljedicu većine kilometara, koje sam ipak odradio po riječkom asfaltu. Koljena su par dana nakon jednog polumaratona u vlastitoj režiji dosta cviljela. To sam naravno odbacio kao nebitno jer – niš mi ni!

Iz Labina, klasično neispavan (nota 1: ne iskušavati stare razvaljene madrace pred utrke), krećem prilično nadobudno u realizaciju The Plana.

Do Plomina “kako šajeta” sjurih se naizgled neiskusno, ali nisam mogao dočekati da mi se krv spusti u stopala i da konačno krenem. U Plomin Luci bodrenje rikača u kariranim ‘šuljicama’ daje mi ekstra elan i do Prodola stižem bez većih problema, sve po (nabrijanom) Planu. Nekako ukočeno odrađujem i uspon te sanjkanje do Poklona (nota 2: ne budi lijen navući šuškavac preko kratkih rukava kad izletiš na grebensku buru).

Na Poklonu sam više-manje po Planu, ali već se da zamijetiti disfunkcionalna zbunjenost na licu. Presvukli su me dobri podržavatelji (Višnja i Tus), a dočekalo me i puno drugih dragih osoba. Sve u svemu – pravi dernek na okrijepi. Svaka čast svima!

Tad je g**no pogodilo ventilator, ili kako se već to kaže.

Čim je krenuo super trčljivi spust prema Brestu, svaki je korak uzrokovao bol. Čudnu trbuho-rebro-leđastu bol. Nepravedno optuživši pancetu, izbacio sam iz unosa većinu hrane, što je uvijek dobra ideja… NOT. U Brgudac stižem totalno razmotiviran… trči mi se kao nikad, a svaki mi skokić patnja. Srećem poznanika, on inzistira da popijem tabletu za želučane tegobe, uopće mi ne pomaže, ali hvala mu (nota 3: nije želudac – bar meni… nikad nije želudac). Srećom, uslijedio je uspon koje sam bolje podnosio. Tako sam se gore-dolje, uz muku, prijezir i ljubomoru na svakoj trčljivoj dionici doklepetao do Trstenika. Tamo mi je već prekipjelo od nehranjenja i u sebe sam utrpao većinu ponuđenih dobrota. Shvatio sam da trbuhu niš’ ne smeta. Jedinu krizu (nemoć) osjetio sam na usponu na Žbevnicu, ali do vrha je taj feeling zamijenilo smrzavanje i neki čudni problemi s koljenom.

Spust do Buzeta je bez upotrebe koljena postao ultimativna patnja – fizička zbog šepanja -“hodanja po rukama” nizbrdo i psihička jer su crveni i plavi jurili kraj mene tako brzo da mi se kosa vijorila. (nota 4: štapovi su zakon!)

Ali pustimo njurganje. Noć je bila prekrasna … ima nešto nadrealno u svjetlucavim kapljicama rose koje se presijavaju pred čeonom lampom. Nisam nikad osjetio pospanost, strah od životinja ili mraka. Tko nije probao trčati kroz noć neće razumjeti.

U Buzet sam stigao po tvrdom jutarnjem suncu, siguran da odustajem od utrke taman na vrijeme da pogledam start prijatelja – “napinjača” na 69km. I taj se plan izjalovio zahvaljujući Tusu koji me strpljivo čekao po nerealnom The Planu i drugim prijateljima u buzetskoj dvorani. Nagovorili su me da popijem tabletu protiv koljenokolje i probam do Huma.

Bol je popustila (nije čudo nakon 1/2h odmora u Buzetu :-)) i krenuo sam lagano trčkarajući do Huma. 69-kari su me stigli taman na odvajanju kod Mosta Mirna i dali mi malo svoje energije koja me držala do Huma. E da, u Buzetu me je stigao i Vadlja – kompić od treninga (s prve fotke), nakon čega smo on-and-off zajedno proživjeli tu kalvariju do kraja. Hum je prošao OK, pregazio sam Mirnu posljednji put i prilično bezbrižno se uspeo na Draguć. Tad je (opet) sve s koljenima krenulo nizbrdo. Najmučniji spust i ravni dio do Butonige nikad neću zaboraviti. Vadlja i 30 drugih crvendaća me je preletjelo na najljepšem dijelu. Tamo sam stigao 120% siguran da je za mene ovo gotovo. – Kaj će mi to? Bit’ ranjen 3 mjeseca. Ma je*** sto milja!

Butoniga je bila prijelomna. Višnja i Tus mi uopće nisu vjerovali da odustajem, nagovarali su me otprilike 9 sekundi da popijem još jedan voltarenčić za koljeno i “ova žaba je opet skočila u vodu”. Argument je glasio otprilike ovako: – ‘ko će malome reć’ da mu je stari odustao ?

Vadlja je odlepršao pun volje desetak minuta prije mene, malo razočaran jer ja odustajem. Ipak, stigao sam ga prije Motovuna. Tu sam dionicu junački odradio, kao na treningu (OK, uz dodatak podužeg palamuđenja na okrijepi uz presvlačenje mudanti :-)).

U Motovunu su naši podržavatelji bili iznenađeni brzinom i svježinom dolaska. Nismo se puno zadržavali, brzo smo (dok koljena još postoje) krenuli dalje put Oprtlja.

Jednu po jednu stanicu. (nota 5: nisu to četiri maratona, već 16 frtaljmaratona) Na usponu se drugo koljeno osjetilo zapostavljeno, pa je zapjevalo par borbenih. To je značilo još malo hodanja po ravnom dijelu do okrijepe. Trčanje nizbrdo do Parenzane je bilo posljednje trčanje nizbrdo. Kaj je preveč je preveč.

Uz trčkaranje po ravnim dijelovima, stigao sam do Grožnjana malo već iscrpljen, ali odličnog morala. Tad znaš da ćeš sigurno završiti, a vrijeme je odavno prestalo biti važno. U Grožnjanu obiteljski doček, još malo “medižije” i krenulo je trčanje po neumoljivoj ravnoj Parenzani. Prije trčanja ostavio sam jedini urin na utrci, koji je izgledao kao pjena od Guinnessa i Čarlija – držao bi oblik pod kovanicom od 5 kn.

Parenzana je brzo ubila preostalu hrskavicu u koljenima – sve preostalo se svelo na relativno brzo hodanje. Pritom je najteži dio bio kanal pred sam cilj u Umagu… ”teška psihijatrija” …vjerujte mi, puno je teže kad se hoda.

 

Uvijek je lijepo završiti, a još je ljepše kad tu ljepotu imaš s kim podijeliti. Posebno s onima koji su za sve to i najzaslužniji. Hvala Višnji koja je trpjela moje treninge i pratila me na utrci. Hvala Tusu na podršci, na svakoj okrijepi je sve profesionalnije obavljao zadatak. Hvala i svim nespomenutim prijateljima, volonterima i dobrim ljudima.

Borko